960: Prvo spominjanje imena "Bosna" bilo je od
Constantinus Porphirogenetus (Konstantin Porfirogent) u njegovom radu
"De Administrando Imperio" (Upravljanje drzavom), u kojem se navodi
"Horion Bosna". Naziv Bosna je predslavenskog tj. ilirskog porijekla.
1154-1163 : Prvi poznati Bosanski "Ban", je bio Ban Boric;
1180-1204 : Ban Kulin,
1189 : Prijateljske veze sa gradom Dubrovnikom,
1199 : Papu Inocenta III. prvi pismeno izvijestava zetski
knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje, da se u
Bosni siri hereticko ucenje.
1200 : Papa javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio
njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin
poziv, motivisan da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu.
1203 : Naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska
se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom,
Soli i Donjim krajevima oko Sane. U srednjovjekovnoj Bosni bile su
prisutne 3 vjere: bogumilska, katolicka, pravoslavna. Vecina
stanovnistva je slijedila bogumilsku vjeru. Iako joj je osnova bila
krscanska, zvanicna crkva (katolicka i pravoslavna) proglasile su je
krivom vjerom (herezom). Ova vjera se u dokumentima naziva patarenskom,
manihejskom i sl, dok je domaci dokumenti u organizacionom smislu
nazivaju "Crkva bosanska". Njeni pripadnici su samo sebe nazivali "dobri
krscani".
1203 : Aprila, papin izaslanik stigao je u Bosnu i na
Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama Bosanske Crkve,
banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine
Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju
(abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u
stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u
samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata.
1204-1214 : Ban Stjepan Kulinovic, ciji je sin bio poznat kao Ban od Usore,
1235 : Papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede
krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri
godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio
je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu
crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor.
1214-1254 : Ban Matej Ninoslav,
1254-1260 : Ban Prijezda I. Kotroman,
1260-1299 : Dinastijske bitke izmedju Bosnjaka i Hrvata,
1280-1287 : Ban Prijezda II. Kotromanic,
1287-1314 : Ban Stjepan I. Kotromanic,
1314-1354 : Ban Stjepan II. Kotromanic,
1354-1377 : Ban Tvrtko I. Kotromanic,
1371. Bitka na Marici. Srpska, bugarska i bosanska vojska porazena od strane Osmanlija.
1377 : Ban Tvrtko proglasava sam sebe kraljem od Bosne,
Dalmacije, Srbije, itd. Bosna je sada velika zemlja, od rijeke Save sve
do Jadranskog mora, i od rijeke Drine do rijeke Une.
1386: Turski upad u Bosnu i unistavanje grada Drijeva, ali i skoro povlacenje,
1388: Turski upad u Bosnu blizu Bilece, ali su bili sprijeceni od vojske Vlatka Vukovica,
1389: Bitka na Kosovu. Desno krilo bosanske armije, ostalo
je nepobijedjeno od Turaka. Bosanska vlastela, inace po starom obicaju,
poslana od strane Tvrtaka I da pomogne knezu Lazaru Hrebljanovicu, bila
je predvodjena bosanskim junakom Vlatkom Vukovicem. Njihov povratak
poslije boja na Kosovu govori u prilog, da je Kosovska bitka bila
izvojevana nerjeseno.
1377-1391 : Kralj Tvrtko I. Kotromanic,
1391-1399 : Kraljica Jelena Gruba,
1397-1410 : Kralj Stjepan Ostoja,
1410-1420 : Kralj Stjepan Ostojic,
1420-1443 : Kralj Tvrtko II Tvrtkovic,
1443-1461 : Kralj Sjepan Tomasz,
1461-1463 : Kralj Stjepan Tomasevic,
1445: Turci su vec okupirali neke dijelove Bosne,
1463 : Bosna pada pod Tursku vlast. Turci, za osvajanja
Bosne (1463.godine i narednih godina svoje vladavine) ispoljavaju veliku
vjersku toleranciju i vecina bogumila u borbi za goli opstanak
(progonjenih sa Istoka i Zapada), prelazi na islam. Istovremeno sa
dolaskom Turaka, nestaje djelovanje Crkve bosanske.
1409. Kralj Ladislav Napuljski prodao je dio Dalmacije Mlecanima
1415. Osmanlije provaljuju preko Hrvatske (Slavonije) do Celja
1420. Veneciji se predaju gradovi u Dalmaciji
1440. Izdan Poljicki statut - pisan bosancicom,
1448. Nastanak imena - Hercegovina, po Hercegu Stjepanu Kosaci, inace poznatom hercegovackom vlastelinu i vladaru Hercegovine.
1465. Banovi dobivaju naslov "banovi kraljevine Rame (Bosne), Dalmacije i Hrvatske,
1471. Osmanlije zauzimaju Pocitelj na Neretvi
1472. Hercegovina pada pod Tursku vlast,
1493. Tezak poraz hrvatske feudalne vojske od Osmanlija na Krbavskom polju
1513. Teski poraz Osmanlija kod Dubice
1518. Berislavic pobjedjuje Osmanlije kod Jajca i osigurava taj grad - utvrdu
1519. Papa Leon X. daje Hrvatima casan pridjev "prezidje krscanstva"
1520. Osmanlije prodiru u Hrvatsku, ubijen Petar Berislavic
1522. Na njemackom saboru u Nürnbergu B. Frankopan moli pomoc Evrope u odbrani od Osmanlija - uzaludno
1525. Husref - beg podsjeda Jajce
1526. Dubrovnik priznaje osmanlijsku vrhovnu vlast
1527. Hrvatsko plemstvo na saboru u Cetinu bira za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburskog
1528. Gazi Husref - beg osvaja Jajce
1528. Madjari napravili dvije provincije u sjevernim
djelovima Bosne u slucaju odbrane od Turaka, ali su na kraju pobijedjeni
iste te godine,
1532. Nikola Jurisic zaustavlja vojsku sultana Sulejmana pod Kisegom u Ugarskoj
1536. Husref - beg prodire u Slavoniju i osvaja Pozegu
1552. Osmanlije osvajaju Viroviticu, Cazmu i dolaze do najzapadnije crte u Hrvatskoj (Slavoniji)
1556. Osmanlije osvajaju Kostajnicu - "vrata Hrvatske"
1566. Osmanlije vode tesku bitku za Siget u Ugarskoj koga brani Hrvat Nikola Subic Zrinski,
1580. Glavni grad se premijesta iz Sarajeva u Banja Luku,
1592. Hasan Predojevic, bosanski pasa, gradi Novu Petrinju, da zaobidje i osvoji Sisak
1592. Hasan Predojevic, bosanski pasa, osvaja grad Bihac
1593. Teski poraz Osmanlija pod Siskom
1595. Pobjeda nad Osmanlijama kod Petrinje
1606. Sklopljen mir s Osmanlijama, prvi povoljni sporazum s kojim Habsburgovci dobivaju Moslavinu i Petrinju
1606. Najveci teritorijalni rang Bosne ikad,
1630. Statuta valachorum - Vlaski statut po kome Vlasi u Slavonskoj krajini dobivaju povlastice
1652. Ban Nikola Zrinski pobjedjuje Osmanlije kod Kostajnice
1663.-1664. Pod vodstvom brace Zrinski izboreno nekoliko
pobjeda protiv Osmanlija, a Nikola dopire do Osijeka, spaljuje
Sulejmanov most
1667. Razorni potres pogodio Dubrovnik
1683.-1699. Traje veliki protivosmanlijski rat Austrije, Venecije, Poljske, Sv. Stolice
1683. Turci pobijedjeni u boju kod Beca (Austrija),
1687. Ban Tomo Erdödy oslobadja Dubicu, Kostajnicu, Zrin i pomice granicu na Unu
1688. Nove pobjede krscanske vojske protiv Osmanlija, oslobodjen Knin koji uzimaju Mlecani
1689. Luka Ibrisimovic i Marko Mesic, svecenici, uz pomoc naroda oslobadjaju dotad osmanlijsku Slavoniju, Liku i Krbavu
1697. Eugen Savojski s austrijskom vojskom prodire sve do Sarajeva, koje pali, pljacka i vraca se u Slavoniju
1699. Sklopljen mir u Srijemskim Karlovcima prema kojem se
vraca Slavonija, Lika, a Veneciji hrvatski teritoriji u kontinentalnoj
Dalmaciji
1699. Sjeverne granice Bosne potvrdjene,
1718. Sklopljen mir u Pozarevcu prema kojem Osmanlije
odstupaju Austriji sjevernu Srbiju, bosansku Posavinu, a Veneciji
Imotski i sve do Neretve. Dubrovnik odstupa turskoj strani Neum i
Sutorinu, kako bi se zastitio od Venecije (danasnji pristup BiH prema
moru)
1718. Austrijanci napadaju sjevernu Bosnu,
1736.-1739. Nesretni rat Austrije protiv Osmanlija, poraz u Turskoj Hrvatskoj kod Banja Luke
1738. Austrijanci izbaceni od strane Bosnjackih trupa,
1739. Austrija gubi Beogradskim mirom sve ono sto je dobila Pozarevackim
1788-1791. Rat kod Dubice izmedju Bosnjaka i Austrijanaca,
1787.-1791. Austrija ratuje protiv Osmanlijskog Carstva
zajedno s Rusijom, ali bez uspjeha - pokusaj izgona Turaka iz Evrope i
rjesenje istocnog pitanja nije uspjelo
1791. Mirom u Svistovu Osmanlije gube Dvor na Uni, i zaledje Bihaca (Dreznik, Petrovo selo, Lapac i Srb)
1797. Napoleon ukida Mletacku Republiku. Mirom u Campo Formiju, Austriji su predani otoci, Boka Kotorska i Venecija
1805. Poslije novog poraza austrijske vojske Istra, Dalmacija i Boka dolaze u francuski posjed
1806. Rusi i Crnogorci okupiraju Boku, a Francuzi ulaze u Dubrovnik
1808. Francuzi jednostranom odlukom ukidaju Dubrovacku Republiku
1809. Poslije novog poraza austrijske vojske Francuzi okupiraju svu Hrvatsku juzno od Save
1809. Francuzi imaju granice s Osmanlijskim carstvom na Uni
1813.-1815. Hrvatska se oslobadja francuske okupacije
1831. U Tuzli je u januaru i februaru, odrzano
savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana. Za vodju
pokreta izabran je Husein-kapetan Gradascevic. Pocinje oruzana borba za
autonomiju Bosne i Hercegovine.
1832. Pod pritiskom sultanove vojske, bosanska je vojska porazena u okolini Sarajeva. Preokret ugusen od strane Turaka.
1840. Katolici u BiH stavljeni pod zastitu Austrije
1850. godine u Bosnu je sa velikom vojskom poslat
Omer-pasa Latas, slama otpor sultanovim reformama i u prvim borbama
izginulo je oko 2.500 Bosnjaka, najvecim dijelom ajana i vodecih ljudi
Bosne i Hercegovine. Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je
sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju
autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili
kao izvor bogacenja.
1860. Reforme sultana, uz velike zrtve Bosnjaka, najzad sprovedene.
1875 Nevesinjska (srpska) buna u Hercegovini.
1875. Austrija planira ulazak u BiH. Car Franjo Josip putuje uz granicu BiH i potice Hrvate - katolike na ustanak
1878. Mart, San Stefanski mir. U ratu sa Rusijom Porta je
bila prisiljena prihvatiti nepovoljan San Stefanski mir u martu 1878.
godine. Po njemu je bilo predvidjeno stvaranje 3 nove drzave na Balkanu:
Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija. Za BiH je bila
predvidjena autonomija u okviru Osmanskog Carstva.
1878. Berlinski kongres, BiH pod austrijskim
protektoratom, kraj ustanka, okupacija BiH koju vode generali Hrvati (J.
Filipovic i S. Jovanovic). Veliki otpor Bosnjakog stanovnistva. Na
Berlinskom Kongresu su Srbija i Crna Gora dobile medjunarodno priznanje,
teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim
narodima.
1878. Hrvatski sabor uzaludno zahtijeva BiH po ´povijesnom pravu´
1882. Druga srpska buna, ali ovog puta protiv - Austrijanaca.
1905. Saradnja hrvatskih i srpskih politicara u Hrvatskoj - politika "novog kursa"
1908. Austro-ugarska (proklamira aneksiju) aneksija Bosne i
Hercegovine, koji nisu bili dogovoreni u San-Stefan pravilu. Srbija
prijeti ratom.
1914. Teroristicka organizacija ´Mlada Bosna´ ubija u
Sarajevu nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu trudnu zenu Sofiju.
Ultimatum Srbiji i pocetak I. svjetskog rata
1914. Srpske snage napadaju Istocnu Bosnu,
1915. Austro-ugarske snage okupiraju Srbiju i Beograd,
1916. Umire car Franjo Josif II
1917. Hrvati, Slovenci, izglasavaju u Becu tzv. Majsku
deklaraciju s kojom zahtijevaju federalisticko uredjenje za sve
juznoslavenske narode u Monarhiji (i za BiH)
1917. Krfska deklaracija u kojoj srpska vlada i Jugoslavenski odbor zahtijevaju oslobodjenje i ujedinjenje sa Srbijom
1918. Slom Austro - Ugarske, prestanak njene uprave u Hrvatskoj (i BiH)
1918. Osnivanje narodnih vijeca u BiH i drugim zemljama.
Zajednicko Narodno vijece u Zagrebu, Drzava Slovenaca, Hrvata i Srba u
kojoj je i BiH
1918. 1.12. u Beogradu se proglasava Ujedinjenje i nova
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). U njoj su sve juznoslavenske
zemlje u bivsoj Monarhiji, te Srbija i Crna Gora. Bosna i Hercegovina
postaje dio Kraljevstva Srba, Hrvata, i Slovenaca. Nalazeci se u
kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju drzavnost. Zemaljska vlada za BiH
imala je 5 povjerenistava, a u prvu vladu Kraljevine SHS usla su i 3 iz
BiH po nacionalnom i vjerskom kljucu. Jedna od karakteristika
novostvorene jugoslovenske drzave cinilo je progonjenje i nasilje nad
Bosancima u BiH i Sandzaku. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala
je centralisticka monarhija sa dinastijom Karadjordjevica na celu.
Granice Kraljevine SHS sa Austrijom, Madjarskom i Rumunijom odredjene su
posebnim ugovorima. O granicama sa Italijom potpisan je ugovor u Rapalu
1920. godine, kojim je Italija dobila Istru, Zadar, ostrva Cres,
Lastovo, Losinj i Palagruzu. Rijeka je bila nezavisna, ali je 1923.
prikljucena Italiji. Granice sa Austrijom odredjene su Senzermenskim
ugovorom o miru 1919, a nakon plebiscita Slovenci u vecem dijelu Koruske
opredijelili su se za Austriju. U Trijanonu, 1920. godine potpisan je
mirovni ugovor sa Madjarskom: u sastav Kraljevine SHS usli su
Prekomurje, dio Baranje, Backa i zapadni dio Banata. Granice sa
Bugarskom regulirane su sporazumom koji je novembra 1919. zakljucen u
Neiju.
1920. septembra, pored ostalih oblika nasilja ubijeno je
oko 2.000 Bosnjaka. U pogranicnim krajevima Crne Gore, ubijeno je 126
bosnjackih seljaka. Zapaljeno je 500 bosnjackih seoskih zadruga. Samo do
jula 1919. godine od 4.218 bosnjackih zemljovlasnika oduzeto je bez
ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.
1921. U Beogradu se izglasava tzv. Vidovdanski ustav bez
sudjelovanja Hrvata, a uz potporu Jugoslavenske muslimanske organizacije
i njenog vodje M. Spahe koji su omogucili Pasicu da "progura"
centralisticki ustav koji je najvise pogodio nesrpske krajeve pa i BiH.
Po Vidovdanskom ustavu od 28. juna 1921. godine odredjeno je jednim
clanom da BiH ostane u svojim sadasnjim granicama, cime joj je
zagarantovana teritorijalna cjelovitost.
1928. U Beogradu srpski radikal Punisa Racic ubija dvojicu
zastupnika Hrvata, dvojicu ranjava, a Stjepana Radica - vodju hrvatskog
naroda - smrtno ranjava
1929. Kralj Aleksandar Karadjordjevic proglasava
diktaturu, a Kraljevinu SHS - Kraljevinom Jugoslavijom. Podjela zemlje
na banovine, koje razbijaju bosansko - hercegovacke povijesne
teritorije. Bosna podijeljena na provincije, svaka formirana u cilju da
ima srpsku vecinu, s ciljem - da ne postoji kao drzava.
1934. U Marseillesu ubijen kralj Aleksandar Karadjordjevic
1937. Kraljevina Jugoslavija krece prema fasizmu
1937. Cesti cetnicki progoni muslimana,
1939. Sporazum srbijanskih radikala i Hrvatske seljacke
stranke (Cvetkovic - Macek) i stvaranje Banovine Hrvatske, u koji ulazi
srednja i sjeveroistocna Bosna, te Hercegovina, osim istocne. Tako je u
augustu 1939. godine sporazumom Cvetkovic-Macek formirana Banovina
Hrvatska na stetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske
uslo je 13 kotara iz BiH. Time je izvrsena po ko zna koji put podjela
BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovog
sporazuma nije doslo, jer izbija II svjetski rat.
1941. Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, 27.
3. velikosrpski udar u Beogradu, 6. 4. napad Njemacke, Italije,
Madjarske i Bugarske. Slom Kraljevine Jugoslavije.
1941. 10. 4. u Zagrebu proglasena Nezavisna Drzava Hrvatska (NDH)
1941. Bosna okupirana od strane njemackih i italijanskih
snaga, integrisana u "nazavisnu drzavu Hrvatsku", poznata pod
skracenicom "ndh", koja je imala nacisticko-fasisticki rezim, po uzoru
na Italiju i Njemacku.
1941-1945. Bitke i gerilske borbe od strane
Bosansko-hercegovackih partizana protiv Nijemaca, Italijana, cetnika i
ustasa. Sve ofanzive, osim jedne, vodjene su na prostoru BiH, te zato
BiH najteze pogodjena. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa
ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000 ubijenih.
1942. Potkraj, partizanske jedinice organizuju u Bihacu 1. zasjedanje AVNOJ-a
1943. 25. i 26. novembra, 1. zasjedanje ZAVNOH-a u
Mrkonjic-Gradu i tada se izjasnilo za federativno uredjenje Jugoslavije u
kojoj ce BiH biti ravnopravna federalna jedinica, a Srbi, Hrvati i
Muslimani u njoj zivjeti na principima ravnopravnosti i jednakosti, jer
"Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i
srpska i hrvatska i muslimanska", kako je zapisano u Rezoluciji
ZAVNOBiH-a.
1943. Septembar, kapitulacija Italije,
1943. 1. ZAVNOH ponistava ugovore s Italijom
1943. 29. novembra, u Jajcu odrzano 2. zasjedanje AVNOJ-a,
pocetak Druge Jugoslavije. Ozakonjena odluka o federativnom uredjenju
Jugoslavije tj. Jugoslovenska federacija.
1944. od 30. juna do drugog jula, 2. zasjedanje ZAVNOH-a u
Sanskom Mostu, a nizom odluka fakticki je konstituirana BiH, kao
posebna i ravnopravna federalna jedinica nove Jugoslavije. Tada je
donesena i posebna deklaracija o pravima gradjana BiH, kojom se "njenim
gradjanima i narodima pravno osigurava i jamci jednakost i ravnopravnost
izvojevana u zajednickoj borbi protiv okupatora i domacih izdajnika".
1944. Sporazum Tito - Subasic na otoku Visu, pokusaj legalizovanja nove jugoslavenske drzave
1945. 26. do 28. aprila 1945, 3. zasjedanje ZAVNOH-a u
oslobodjenom Sarajevu, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupstinu BiH,
a istovremeno je vec 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH.
1945. Proboj sremskog fronta
1945. 8. 5. Kapitulacija Njemacke
1945. Do 8. do 15. 5. "rat poslije rata". Engleska komanda
vraca i predaje ustaske i cetnicke jedinice Titovoj Jugoslavenskoj
armiji, masovne likvidacije u Sloveniji i po "kriznom putu"
1945. augusta, 3. zasjedanje AVNOJ-a u Beogradu, izbori i
proglas Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). Jugoslovenska
federacija proglasena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943.
godine potvrdjena je na Trecem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, augusta
1945. godine. Na osnovu preporuka Krimske konferencije, u AVNOJ su usli
clanovi Narodnooslobodilackog fronta i poslanici skupstine iz 1938.
godine: na ovom zasjedanju AVNOJ je preimenovan u Privremenu narodnu
skupstinu, a uslijedili su izbori za Ustavotvornu skupstinu 11. novembra
1945. godine. Na sjednici skupstine koja je uslijedila 29. novembra
1945. godine proglasena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija,
koja je svoj prvi Ustav donijela 31. januara 1946. godine, a po kojem je
FNRJ bila savezna narodna drzava sacinjena od sest republika i dvije
autonomne pokrajine. Svaka republika imala je svoju skupstinu, ustav i
vladu. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima
koji su procijenjeni na 500.000 ubijenih
1945.-1990. Narodna Republika Bosna i Hercegovina u okviru Jugoslavije.
1946. 31.12. Izglasan prvi Ustav Narodne Republike BiH. U njemu se Bosnjaci ne spominju kao nacija.
1948. Rezolucija Informibiroa, otpor Jugoslavije SSSR-u, progoni pristasa SSSR-a
1949. Otvoren za komuniste-informbirovce logor na Golom otoku
1966.-1970. Uspostavljeni odnosi izmedju SFR Jugoslavije i Sv. Stolice
1966. Smijenjeno prosrpsko vodstvo u KPJ (A. Rankovic)
1968. februara, Sedamnaesta sjednica CK SKBiH je odrzana i
najavila je novu etapu u BiH. Osim sto se u njenim zakljuccima po prvi
puta jasno definira da su Muslimani poseban narod u BiH, nakon cega se u
popisu 1971. godine i tretiraju kao zaseban narod, u ovom periodu kao
da se potiru dotadasnji strahovi, zablude i pogreske u politici prema
muslimanima.
1970. Usvojeni ustavni amandmani koji traze vise prava republika
1971. Predsjednistvo SK Jugoslavije u Karadjordjevu ostro obracunava s "pojavama nacionalizma" u SK Hrvatske
1971. Smijenjeno vodstvo SK Hrvatske sa S. Dabcevic - Kucar na celu
1972. 11. decembra, uhapsene vodje tzv. Maspoka u
Hrvatskoj: F. Tudjman, V. Pavletic, V. Gotovac, M. Veselica, Z.
Komarica, H. Sosic, S. Djodan, J. Ivicevic, A. Glibota, A. Bacic i dr.
1974. Donesen novi Ustav SFR Jugoslavije koji prvi puta
daje zakonski Bosnjacima (muslimanima), trecoj po velicini nacionalnoj
zajednici u Jugoslaviji, status posebnog naroda. Medjutim, nesreca je da
su Bosnjaci - jedini narod u Jugoslaviji bez neospornog prava na
zasebnu republiku. Ustavom se Republike priznaju drzavama - s pravom
odcjepljenja.
1980. Umire Josip Broz Tito
1984. Vrh JNA razradjuje mehanizme kako da onemoguci
republike da vode autonomnu odbrambenu politiku, koje pokrece cim su u
januaru 1990. u Sloveniji najavljeni prvi visestranacki izbori.
Kadijevic pise: "Jedna od najznacajnijih mjera paralisanja pogubnog
ustavnog koncepta (iz 1974) o oruzanim snagama bila je odluka o
oduzimanju oruzja teritorijalnoj odbrani i njegovo stavljanje pod
kontrolu JNA. Protiv ove odluke su mnogi ustali, posebno Slovenci".
1986. 24. septembra, objavljen Memorandum Srpske akademije
nauka i umjetnosti (SANU) - (ukljucujuci Udruzenje knjizevnika), u
Vecernjim novostima u kojem se tvrdi, da se Srbi u Jugoslaviji od Drugog
svjetskog rata, nalaze u tako nepravednom polozaju da im je i
egzistencija ugrozena. Ovaj cisto srpsko-naionalisticki nastavak plana o
stvaranju "Velike Srbije" tj. rjesenju "srpskog pitanja" (cisti
destilat ideja Dobrice Cosica & Co), ce rezultirati izradom
sljedeceg - izradom plana "RAM".
1987. 24. aprila, posjeta lidera srpskih komunista Kosovu
Polju - Slobodana Milosevica, koji se prvi put predstavio kao zastitnik
svih Srba.
1988. 5. oktobra. Jogurt revolucija u Srbiji, koja ce Milosevica izbaciti na povrsinu kao najmocnijeg covjeka Jugoslavije.
1989. 28. juna, milion Srba pohrlilo je na Kosovo da padne
pred noge Milosevicu na proslavi sest vjekova srpskog poraza od Turaka.
Najava onoga sta predstoji.
1989. godine dolazi do krize presjednistva SFRJ, uz
istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih
snaga SFRJ s ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u
Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar.
1990. 20. 1. na XIV. kongresu SK Jugoslavije doslo do raspada te organizacije prema nacionalnom kljucu.
1990. maja, Oba doma Skupstine Socijalisticke Republike
Bosne i Hercegovine u maju 1990. sastat ce se da osude svaku pomisao na
mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o
narastajucem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski i
visestranacki izbori.
1990. U BiH osnivaju se i registruju prve gradjanske politicke stranke
1990. 22-23. aprila - prvi demokratski izbori (prvi krug, a
6-7. maja drugi krug) u Hrvatskoj, velika pobjeda Hrvatske demokratske
zajednice s Franjom Tudjmanom na celu. Izborna kampanja u aprilu 1990.
svestrano je potpomognuta hrvatskom emigracijom.
1990. 15. maja, redovna smjena predsjednika u
Predsjednistvu SFRJ, kada je predsjednika Predsjednistva SFRJ
(predstavnika Slovenije) Janeza Drnovseka, trebao zamjeniti Milosevicev
covjek, predstavnik Srbije, Borisav Jovic.
1990. 15. maja, vodstvo JNA sve se vise pojavljuje i ponasa kao politicki faktor na prostoru SFRJ.
1990. 26. maja, osnovana je u Sarajevu Stranka demokratske
akcije (SDA) kao "politicki savez jugoslovenskih gradjana, pripadnika
muslimanske kulturne i historijske tradicije." Ugledni muslimanski
intelektualac i pravnik po obrazovanju Alija Izetbegovic, postao je prvi
sef partije. Potom je odmah izjavio: "Nismo na putu da stvorimo
nacionalnu drzavu, nas jedini izlaz je slobodna gradjanska zajednica. To
je buducnost". Ali, ideju jedinstvene Bosne, kao domovine za sve narode
BiH, a time i za Bosnjake - taj prioritet - skinut je sa dnevnog reda
vecine zapadnih zemalja, na kraju i od Vasingtona - vec u ljeto 1993, a
posebno krajem septembra na Jadranu na nosacu aviona "Invisible"
britanske mornarice. Tada je Medjunarodna Zajednica ubila ideju o
visenacionalnoj Bosni, nakon propasti Vens-Ovenovog plana, posrednistvom
Lorda Ovena i Torvalda Stoltenberga, nudeci podjelu (plan je dao 53
odsto bosanske (povezane) teritorije Srbima, 17 odsto Hrvatima,
podijeljene na dva dijela, a muslimanima je ostavio preostalih 30 odsto -
Piznanje i kao prava nagrada agresoru od Medjunarodne Zajednice). Ova
podjela dace Bosnjacima (vec jednom priznatu) ponovno, bosansku drzavu.
Ovog puta nesto drugaciju. Izetbegovic je, odbacio plan sacinjen na
brodu "Invincible".
1990. jula, Vladimir Srebrov osniva Srpsku demokratsku
stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica BiH, ciji je prvi
predsjednik Davor Perinovic, kojega ce uskoro zamijeniti Stjepan Kljuic.
1990. 9. novembra, odrzani prvi slobodni demokratski
izbori u BiH. Fikret Abdic, osvajac najvise glasova medju Bosnjacima,
svoje mjesto u Predsjednistvu ustupa predsjedniku SDA, Aliji
Izetbegovicu.
1990. 25. novembra, predsjednik SDA Alija Izetbegovic postaje predsjednik Predsjednistva BiH.
1991. februar-juni, pobuna Srba u Hrvatskoj se siri. Milan
Babic i Milan Martic, politicki i vojni vodja ustanka, u februaru su
svoju akciju usmjerili prema gradicu Pakracu, u zapadnoj Slavoniji.
Pobunjeni Srbi, odani svojoj samoproglasenoj Srpskoj autonomnoj oblasti,
preuzimaju kontrolu. 30. marta razbijene srpske barikade na Plitvickim
jezerima.
1991. 12. marta, djednica Predsjednistva SFRJ na kojoj se
raspljava o Uredbi za proglasenju izvanrednog stanja u SFRJ (Jovic trazi
kvorum i da Bogic Bogicevic, kao predstavnik BiH da svoju saglasnost).
Bez uspjeha, Kadijevic pocinje razmisljati o napadu na Sloveniju u kome
treba da osigura da Hrvatska ne intervenise. Obecanje je dobio od
Tudjmana da se nece mijesati u spor JNA i Slovenije.
1991. 12. juna, Slovenija najavljuje da ce njihove
pripreme za nezavisnost biti okoncane krajem meseca. Isto tako, Tudjman
je vec najavio da ukoliko se Slovenija odcijepi, Hrvatska nece ni "dan
duze" ostati u Jugoslaviji.
1991. 12. juna, istog dana, predsjednici Srbije, Hrvatske i
Bosne okupili su se u drugom po velicini hrvatskom gradu, u antickoj
luci Splitu, na dalmatinskoj obali, na sastanku dogovorenom u Sarajevu,
da bi razmotrili plan Izetbegovica i Gligorova - razlaz u miru i
izbjegavanje rata, podjele i progona. Razgovor je poznat kao ´Razgovor
gluvih´, posebno sto se tice Milosevica i Tudjmana.
1991. 21. juna, americki drzavni sekretar Dzejms Bejker je
dosao 21. juna u Beograd. Formalno naglasio poglede vlada
zapadnoevropskih zemalja, kao i to da je americka politika zastupala
stav, da je potrebno sacuvati jedinstvo i integritet Jugoslavije.
Sjedinjene Drzave, vec tada, nisu gajile nadu da mogu sprijeciti rat.
1991. 25. juna, gotovo jednoglasnom odlukom Parlamenta,
Slovenija je proglasila nezavisnost i time jednostrano, prvi put od
Jalte, izmjenila granice u Evropi. Istog dana, i Hrvatska je proglasila
nezavisnost. 26. juna preuzeta je kontrola granica, vazdusnog saobracaja
i pomorskih luka. Milosevic je igrao dvostruku igru. S jedne strane,
podsticao je Sloveniju na secesiju, a s druge, Beograd ju je optuzivao
za jednostrano odcjepljenje.
1991. 25. i 26. juna - nova koaliciona vlada preuzela vlast u Sloveniji.
1991. 27. juna, napad Srbije (JNA) na Sloveniju.
1991. 7. septembar, lord Karington je sazvao u Hagu - Prvu
sjednicu Konferencije o Jugoslaviji. Vec poslije prvog sastanka sa
Tudjmanom i Milosevicem shvatio je, da ce, bez posredovanja u sklapanju
ustavnog sporazuma, dva najveca naroda pokusati da silom nametnu
rjesenje ostatku Jugoslavije. Namjeravali su da podjele Bosnu i
Hercegovinu.
1991. 14-15. oktobar, Sjednica Skupstine BiH gdje se
raspravlja o statusu republike u novonastalim drzavnopravnim
okolnostima. Karadzic izjavljuje da bi muslimanski (bosnjacki) narod
mogao nestati, krene li republika u osamostaljivanje. Skupstina donosi
Deklaraciju o BiH kao suverenoj i nedjeljivoj drzavi ravnopravniha
naroda.
1991. 9.-10. novembra, srpski ekstremisti organizuju
nelegalni plebiscit na kome je Srbima ponudjeno da biraju izmedju
nezavisne BiH i ostanka u sastavu Jugoslavije, pa je na osnovu
krivotvorenih rezultata objavljeno da je druga varijanta dobila vecinu.
Na temelju toga, Klub poslanika SDS u Skupstini BiH 21. novembra 1991.
g., preimenovao se u Skupstinu srpskog naroda u BiH i oni od tada,
definitivno prestaju izvrsavati odluke legalnih republickih organa i
zadatke pocinju primati direktno od vlade tada jos Socijalisticke
Republike Srbije.
1991. decembar, Slobodan Milosevic nadmocno pobjedjuje na prvim srpskim slobodnim izborima.
1991. 20. decembra, Ante Markovic daje ostavku.
1992. 9. januara, SDS na Palama proglasava "suverenu"
Srpsku Republiku BiH (Republika srpskog naroda u BiH), sastavljenu od
pet SAO i nekoliko okruga. Karadzic izjavljuje da "nema vise jedinstvene
BiH". Milosevic izdaje tajnu naredbu da se u BiH vrate svi oficiri JNA
rodjeni u toj republici.
1992. 15. januara, Evropska zajednica priznala Hrvatsku kao nezavisnu drzavu.
1992. 29. februara do 1. marta - Referendum o nezavisnosti
u BiH, bojkotovan od srpske strane, ali kako god, 66% od naroda glasalo
je za nezavisnost i da zeli zajednicki da zivi u BiH. Barikade su
podignute poslije zavrsetka referenduma o nezavisnosti (koji je posluzio
kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju), odrzanog za vrijeme vikenda, a
za koju su se ogromnom vecinom glasova izjasnili muslimani i Hrvati.
Kao sto se i ocekivalo, Srbi, koji su se cetiri mjeseca prije toga i
sami plebiscitarno izjasnili, masovno su bojkotovali glasanje. Bila je
to samo zvanicna potvrda onoga sto je bilo sasvim ocigledno: sve dubljeg
jaza izmedju najvecih nacionalnih zajednica u Bosni. Referendum o
nezavisnosti bio je jedan od uslova predvidjenih Badinterovom komisijom
da bi Bosna dobila diplomatsko priznanje. Njime se nije namjeravalo
dovesti strane blize rjesenju, vec ozakoniti priznanje.
1992. 1.- 2. marta, Srpski lideri u BiH su naredili da se
odmah dizu barikade po Sarajevu sa ciljem da se omete prikupljanje
glasackih kutija.
1992. 3. marta, objavljeni su rezultati referenduma u BiH:
glasalo je 63,4% ukupnog birackog tijela, od cega 92,68% potvrdno, a
0,19% odrecno. Vlada RBiH proglasava nezavisnost zemlje, na koju
sljedecih dana pocinje otvorena agresija. Bivaju napadnuta sela oko
Capljine, Bosanski Brod, puca se po bosnjackim selima oko Gorazda.
1992. 7. marta, napadnuta sela oko Capljine.
1992. 8. marta, artiljerija JNA iz Tuzle krece prema Savi.
1992. 15. marta, srpske paravojne formacije napadaju predgradja Bosanskog Broda.
1992. 19. marta, srpska artiljerija gadja Neum.
1992. do 19. marta, srpskim dobrovoljackim jedinicama je
JNA podijelila 51.900 komada streljackog naoruzanja, a posebno su
clanovi SDS dobili 23.298 komada.
1992. 24. marta, Skupstina srpskog naroda BiH na Palama izjasnjava se protiv nezavisne i suverene BiH.
1992. 25. marta, u dotad najjacem srpskom napadu na Bosanski Brod, ispaljeno je oko 2000 minobacackih projektila.
1992. 27. marta, samozvana Skupstina srpskog naroda u BiH
proglasila je cak i Ustav Srpske Republike BiH, koja ce kasnije skratiti
naziv u Republika Srpska.
1992. 27. marta, dva dana uoci referenduma u BiH, u Grazu
(Austrija) odrzan je tajni sastanak predstavnika hrvatske vlasti
(predsjednikov savjetnik Zvonko Leroti, predstojnik Ureda za zastitu
ustavnog poretka Josip Manolic) i Srba iz BiH (Radovan Karadzic i clan
Predsjednistva BiH Nikola Koljevic).
|
1992. krajem marta, dosta naivno Alija Izetbegovic tvrdi,
da u ovoj zemlji rata nece biti, jer za rat treba - dvoje. Uskoro ce se
dogoditi apsurd u historiji ratovanja, za rat je potrebno - jedno. Bez
obzira na to, svjetski i bosanski analiticari se slazu: ova je zemlja
bez vojske i bez oruzja docekala rat, i tek u narednim godinama stvorila
je Armiju, koja je u pocetku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je
rat odmicao, sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda
(1993.). Koliko god je i ta cinjenica pripomogla da dodje do
bastardnosti dejtonskoga oblika i polozaja Bosne i Hercegovine, nece se
nikad, s druge strane, moci zanemariti uloga Armije BiH u opstanku
zemlje.
1992. 1. aprila, Arkanovi "Tigrovi" ulaze u Bijeljinu, u
sjevernoistocnoj Bosni. Arkan je naredio sistematsko zlostavljanje
muslimanskog stanovnistva u Bijeljini. Fotografije ubijenih stigle su u
Sarajevo, i prvi put je predsjednik Alija Izetbegovic shvatio razmjere i
prirodu krize koja se nadvila nad BiH. Izetbegovic se za pomoc obratio
generalima, a JNA je 3. aprila do tri sata poslije podne okupirala grad.
Sijanje terora je nastavljeno, uz saucesnistvo Armije. Bjekstvo gotovo
cjelokupnog nesrpskog stanovnistva iz Bijeljine.
1992. 4. aprila, Cetvrtog aprila, Izetbegovic je podlegao
pritisku hrvatskih predstavnika u Predsjednistvu, i Ejupa Ganica,
covjeka koji se sve vise predstavljao kao de facto Izetbegovicev
zamjenik. Sve uznemireniji bjekstvom muslimana iz sjevernoistocne Bosne,
predsjednik je naredio opstu mobilizaciju bosanske teritorijalne
odbrane.´JNA je bila posvuda rasuta i vec se pretvorila u cetnicku
armiju. Egzodus iz istocne Bosne je poceo, vrsila su se zvjerstva, i mi
smo rekli da se moramo braniti, sredstvima koja su nam na
raspolaganju.´(Ganic).
1992. 5. aprila, oko 15 sati poceo srpski napad na MUP-ovu
skolu na Vracama u Sarajevu. Malo se ko slaze kada je zapravo pocetak
najkrvavije agresije na ovim prostorima. Jedni ce reci da je pocela u
BiH sa zbivanjima u selu Ravno, drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u
Bijeljinu, treci za datum pocetka agresije uzimaju peti april, kada je
nesto oko 15 sati poceo napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu.
Ali, ako je proljece i bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive
na Sarajevo sve je bilo jasno.
1992. 6. aprila, Evropska zajednica priznala nezavisnu
Bosnu i Hercegovinu, a SAD priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Isti dan,
slijedi totalna agresija Karadzicevih trupa na gradove sirom BiH,
slijede cetiri godine opsade Sarajeva. Slijedi agresija Srbije, Crne
Gore, lokalni Srbi napadaju, kolju mnostvo Bosnjaka, unistavaju, ruse i
pljackaju imovinu. Sihronizovani napadi pokazuju da je agresija
brizljivo planirana i pripremana. Uobicajena karakteristika operacija
ciscenja bilo je sistematsko eliminisanje lokalnih celnika, istaknutih
ljudi, intelektualaca, clanova SDA, imucnih ljudi "po vec brizno
pripremljenom spisku". Postojanje takvih spiskova imena, bilo je samo po
sebi, instrument ciscenja. Ponizavanje, zastrasivanje i psihicka
tortura bili su takoreci opsta praksa. Tokom aprila mjeseca, stvaranje
enklava Zepe, Gorazda, Srebrenice i drugih.
1992. 6. aprila, Karadzic je osnovao svoju novu nezavisnu
drzavu u ponoc - Republiku Srpsku. Upravo etnicko ciscenje, bilo je
instrument koji je toj drzavi davao teritorijalnu definiciju. Dvije su
oblasti na koje je ovaj pohod bio najvise usredsredjen: sjeverozapadna
Bosna, oko grada Banja Luke, i dolina rijeke Drine. U sjevernoj Bosni
zivjelo je 700.000 muslimana; u vecem dijelu doline Drine muslimani su
predstavljali apsolutnu vecinu stanovnistva. Ocito se etnicko ciscenje
nije moglo obaviti preko noci.
1992. 7. aprila, Hrvatska priznaje BiH u njenim granicama, ujedno nudeci Hrvatima opciju dvojnog drzavljanstva.
1992. 8. do 10. aprila, artiljerijski napad srpskih
paravojnih formacijam i jedinica tzv. JNA sa teritorije Srbije na
Zvornik. Arkan, komandant paravojne jedinice "Tigrovi" postavio je
ultimatum zvornickim muslimanima da se predaju. Posto se nisu odazvali
pozivu na predaju, Arkan je krenuo u napad na grad. Zvornik je pao vec
10. aprila 1992. godine. Egzekucije, progon, silovanja, pljacka.
Genocid. Hoze Maria Mendiluce, najvisi funkcioner UNHCR u bivsoj
Jugoslaviji je bio ocevidac. Neocekivano i slucajno, po povratku iz
posjete Milosevicu u Beogradu i na putu za Sarajevo, prolazi kroz
Zvornik u kojem traje ´ciscenje trena´. Kasnije je rekao: "Zadrzali su
me dva sata. Shvatio sam da sam u smrtnoj opasnosti. Ugledao sam kamione
pune leseva. Takodje sam vidio naoruzane ljude kako iz kuca izvlace jos
leseva djece, zena i starijih ljudi, i tovare ih na kamione. Vidio sam
cetiri ili pet kamiona punih leseva. Kada sam stigao, ciscenje je vec
bilo obavljeno. Nigdje nije bilo ljudi, na ulicama nije bilo zive duse.
Sve je bilo gotovo. Pljackali su, cistili grad poslije masakra. Bio sam
ubijedjen da ce me ubiti". Nisu ga ubili, pustili su ga. Vojislav
Seselj, koji je otisao u Zvornik ubrzo poslije, kako on kaze,
"oslobadjanja" grada tvrdi: "Operacija Zvornik je planirana u Beogradu".
1992. aprila, Srebrenica - Bosnjacki lideri grada pokusali
su da sklope sporazum sa lokalnim Srbima, i u pocetku i uspjeli.
Pregovore im je poremetio dolazak srpske paravojske iz same Srbije -
upravo oni koji su "ocistili" Bijeljinu i Zvornik, sada su krenuli dalje
uz rijeku. Naser Oric, mladi policajac i nekadasnji tjelohranitelj
Slobodana Milosevica, oformio je milicijske snage i poveo ustanak krajem
aprila, istjeravsi srpske snage iz Srebrenice nakon tronedeljne
okupacije. To je bilo jedno od malobrojnih mjesta gdje su Srbi
pretrpjeli poraz u prvim nedeljama rata.
1992. 27. aprila, rekonstituisana nepriznata jugoslovenske
drzava (SR Jugoslavija), koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, a
Milosevic u stalnoj svadji sa Panicem, ponudio je mjesto predsjednika
Cosicu. Juna mjeseca, ovaj pisac se dovezao u krntiji od taksija na
sopstveno proglasenje za predsjednika. Zudeci da premosti podjele
izmedju Srba i sebi obezbjedi mjesto u srpskoj historiji, vremesni Cosic
htio je da se prikaze, kao da je iznad politickih borbi.
1992. 2. maja, JNA hapsi Aliju Izetbegovica na aerodromu u
Sarajevu, poslije njegovog povratka sa neuspjesnih pregovora iz
Lisabona. srpske snage su konsolidovale svoje pozicije u Brckom i Doboju
na sjeveru republike, otjeravsi vecinsko muslimansko stanovnistvo iz
njihovih domova i obezbjedivsi vitalni koridor istok-zapad od Srbije do
teritorija u srpskim rukama u Bosni i Hrvatskoj. Tog istog dana,
Karadziceve snage su pokusale, vojnom silom, da sprovedu njegov plan
podjele grada Sarajeva, na odvojene muslimanske i srpske dijelove.
Karadzic nikada nije krio svoje ambicije da podijeli Sarajevo. Imao je
viziju grada koji je podijeljen na srpski, hrvatski i muslimanski
sektor, sto je bilo u ostroj suprotnosti sa vjekovnom tradicijom
miroljubive koegzistencije i nacionalne izmjesanosti Sarajeva. Bez
stida, on je i pred novinarima i pred diplomatama zagovarao potrebu
izgradnje zida kroz srce grada. Na planiranje da se Bosnjaci ´smjeste´ u
najmanji dio: "Muslimani su navikli da tako zive", poznata je izjava
njegove zamjenice, Biljane Plavsic. "Oni vole da zive jedni iznad
drugih.
To je njihova kultura. Nama Srbima treba prostora."
1992. 21. maja, Bosna i Hercegovina je primljena u UN.
1992. maja, Londonska konferencija, ciji su domacini bili
britanska vlada i UN, predstavljala je najambiciozniji medjunarodni
sastanak na vrhu o Bosni i Hercegovini. Vise od trideset zemalja i
organizacija sastalo se zahtijevajuci ponistavanje posljedica etnickog
ciscenja i povracaj teritorija zauzetih silom. Kako je odrzana odmah
nakon otkrivanja zatvorenickih logora u Bosni, govornik za govornikom
osudjivao je srpsku agresiju. U iluziji, da ce medjunarodna zajednica
preduzeti mjere da spase Bosnu, ucesnici su mogli sebi da dozvole da
istupaju sa moralnih visina. Ucesnici su se dogovorili da poostre
sankcije protiv Beograda i da postave posmatrace duz medjunarodnih
granica Srbije, ukljucujuci rijeku Dunav, iako ne i na granicu Srbije sa
Bosnom koju su sa obje strane kontrolisali Srbi. Generalni sekretar UN,
Butros Butros-Gali najavio je planove za rasporedjivanje vise hiljada
dodatnih cuvara mira da stite konvoje pomoci za bosanske civile.
Dolazila je prva ratna zima i predvidjalo se da ce opstanak vise od
1.300.000 ljudi zavisiti od obezbjedjivanja hrane, odjece i sklonista
spolja. Lideri su se dogovorili da bi Savjet bezbjednosti UN mogao da
oformi snage za odrzavanje mira koje bi odrzavale prekid vatre i
kontrolisale kretanja vojske.
1992. 30. maja, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija,
zgrozen srpskim zvjerstvima u Bosni, zaveo je drakonske ekonomske i
politicke sankcije protiv Beograda. Nakon zavodjenja sankcija, na
Milosevica je vrsen snazan pritisak da dadne ostavku. Po prvi put su se
institucije u Srbiji - Pravoslavna crkva, Univerzitet, i cak fabrike,
okrenule protiv njega.
1992. juna, proglasena Herceg-Bosna. Bivsi poslovodja
prodavnice konfekcije, po imenu Mate Boban, izronio je na scenu, pod
Tudjmanovim pokroviteljstvom, kao de facto vodja bosanskih Hrvata, ubrzo
bacivsi u zasjenak izabrane predstavnike, Kljujica i Borasa. Boban je
osnovao svoju sopstvenu drzavu u zapadnoj Hercegovini - "Hrvatsku
Zajednicu Herceg-Bosnu" - sa sopstvenim oruzanim snagama. Zaveo je
hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je
postao "zvanicni jezik". Herceg-Bosna postala je u skoro svakom pogledu
odraz u ogledalu Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Boban je
smijenio skoro sve muslimane sa odgovornih duznosti u javnom zivotu i na
njihova mjesta doveo pristalice HDZ-a. Pretvorio je "Herceg-Bosnu" u
jednopartijsku, etnicku drzavu, muslimanima nije bilo dozvoljeno da se
slobodno krecu. Bobanov zamjenik u srednjoj Bosni, Dario Kordic, jedan
novinar, bosanski Hrvat i nacionalista, tvrdio je da muslimani ne
predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati - islamske vjere. Do jeseni
1992. godine dvije paralelne vojske koegzistirale su na teritoriji BiH -
nelegitimno Hrvatsko Vijece odbrane (HVO) i legitimna armija Bosne i
Hercegovine.
1992. 20. jula, selo Biscani bilo je odredjeno za akciju
ciscenja. Pripadnici paravojske upali su u selo i razulareno poubijali
na desetine ljudi.
1992. krajem jula, zamjenik premijera Hrvatske, Mate
Granic, objavio je da njegova zemlja ne moze vise da prima izbjeglice.
Hrvatska, sa samo 4,7 miliona stanovnika, bila je dom i za skoro milion
izbjeglica, i pretvarala se u dzinovski izbjeglicki logor. Narednih par
godina nastaje najvece iseljavanje Bosnjaka po svijetu u njihovoj
historiji, uz ´pomoc´ Medjunarodne Zajednice, poslije zadnjih velikih
valova iseljavanja Bosnjaka u Tursku, krajem 19. i pocetkom 20.
stoljeca. (Povlacenjem Turaka sa Balkana, okupacijom BiH od strane
Austro-Ugarske monarhije i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije).
1992. avgusta, u mnogim krajevima BiH zavedena su stroga
ogranicenja slobode kretanja nesrpskog zivlja koja su avetinjski
podsjecala na rane nacisticke zabrane aktivnosti Jevreja. U Celincu, kod
Prijedora, muslimanima je uredbom gradonacelnika zabranjeno da voze ili
da putuju automobilom, i da telefoniraju osim sa poste. Bilo im je
zabranjeno okupljanje u grupama vecim od troje ljudi, kao i da napustaju
mjesto bez dozvole vlasti. Istog avgusta mjeseca, muslimanska
domacinstva pocela su da isticu bijele zastave na balkonima, to je bio
signal da su spremni da mirno odu i da ne prave probleme. Masovna
pljacka Bosnjackih domacinstava je postala organizovan dio etnickog
ciscenja. Vecini muslimana i Hrvata nije dopusteno da odu, ukoliko prvo
ne potpisu dokumenta kojim se odricu svih buducih prava na svoju
imovinu. Na stotine hiljada ljudi dobrovoljno se odreklo svojih kuca,
automobila, poslovnih prostorija, novca, luksuzne robe, strahujuci od
lokalnih srpskih vlasti i paravojnih teroristickih grupa za svoje
zivote. Mnogi su i platili za privilegiju da budu opljackani. I kao
vrhunac ponizenja, naplacivala im se naknada sto su otjerani iz grada,
poharani, i prognani u Hrvatsku ili dijelove Bosne pod vladinom
kontrolom. Organ Ujedinjenih nacija za izbjeglice, UNHCR (Visoki
Komesarijat UN za izbjeglice), bio je zatecen ovim egzodusom.
1992. u jesen, poceli su prvi sukobi izmedju Hrvatskog
vijeca obrane i Armije BiH, koji su eskalirali u proljece 1993. godine, a
okoncani marta 1994 - Vasingtonskim sporazumom.
1992. 14. septembra, Na osnovu rezolucije 776 Savjeta
bezbjednosti, cuvari mira su upuceni u Bosnu. Francuska, kao zemlja koja
je poslala najvise vojnika, preuzela je komandu nad UNPROFOR-om II,
kako su te snage nazvane, a Britaniji, kao drugoj po broju vojnika,
pripalo je mjesto nacelnika staba. Ucesnici su se takodje obavezali da
ce se zalagati za zabranu vojnih letova.
1992. oktobra, UN su proglasile vazdusni prostor Bosne i Hercegovine "zonom zabranjenog leta".
1993. januara, Legendarni Plan podjele BiH ili, kako je
insistirao Lord Oven, rekonstituisanja Bosne u 10 pokrajina, prvi put je
predlozen navedenog mjeseca u Zenevi. Srbi su odbacili plan, Bosanska
vlada takodje, Hrvati su bili odusevljeni planom. Mate Boban, lider
bosanskih Hrvata, jedva da je uspio da sakrije svoju razdraganost kada
je video mapu. Ona je Hrvatima davala upravo ono sto su htjeli.
1993. 13. marta, Srebrenica. Morijon obecao u Srebrenici,
da ce ici u Beograd i zahtjevati kraj srpskog napada. Funkcioneri UN u
Njujorku i Beogradu takodje su poceli da se brinu. Morijon im je
natovario odgovornost koju nisu htjeli i sa kojom nisu znali kako da se
nose. Bilo je jasno da ce Srebrenica pasti. Morijonova dobra namjera
pokazala je, da je UNPROFOR tigar od papira. Doslo je do otvorenog
neslaganja - cak i sukoba - izmedju UN i vaznih faktora medjunarodnog
javnog mnijenja, a narocito americkog Stejt departmenta. UNPROFOR nije
mogao da ucini nista da zaustavi srpsku ofanzivu; njegovi oficiri su
stoga pokrenuli propagandnu kampanju javnih nastupa da ublaze gnjev
medjunarodne zajednice.
1993. Aprila, UN proglasile Srebrenicu za prvu zasticenu
oblast. Srebrenica je bila jedno od sest podrucja u Bosni koja su UN
proglasile "zasticenim". Poraz u Srebrenici u potpunosti je razotkrio
odsustvo volje medjunarodne zajednice da ih brani. Tek kasnije ce
postati jasno da je Vasington vec bio zakljucio da se Srebrenica, kao i
druge dvije istocne enklave, Zepa i Gorazde, ne mogu odrzati. Vlade
zapadnih zemalja obezbjedile su tek 7.000 od 34.000 vojnika koliko je za
to bilo predvidjeno da bi, na kraju, svijet bio zatecen srpskom
ofanzivom koja se mogla predvidjeti. Medjunarodni posmatraci su je
pogresno tumacili, cak i kada je bila u punom jeku.
1993. Sukobi i rat Hrvata i Bosnjaka u BiH. Nagovjestaji
muslimansko-hrvatskog sukoba u Bosni primjecivali su se davno prije nego
sto su Srbi napali i jedne i druge aprila 1992. godine. Godine 1991,
dok se njegova sopstvena republika slamala pod cekicem JNA, hrvatski
predsjednik Tudjman pokusao je da preko Hrvata u Izetbegovicevoj vladi
opipa puls i pokusa da procjeni, da li ce biti moguce ubijediti
Izetbegovica da uvede bosansku teritorijalnu odbranu u rat, da otvori
drugi front protiv Srba. Tudjman nikada nije prihvatio da je Bosna
dugorocno odrziva kao drzava. Od samog pocetka se zalagao za ono sto je
on zvao "izgradnja nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17
odsto stanovnistva Republike BiH. Upravo onog jutra kada je Bosna usla u
otvoren rat, 6. aprila 1992. godine, Tudjman je rekao novinarima na
konferenciji u Zagrebu: "... predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni
i Hercegovini trazili su, da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje
status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini". Tudjman je bio
karakteristicno nedosljedan. Dok je zahtevao medjunarodno priznanje
Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, rovario je da podrije
teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. I dok je Ustav njegove
sopstvene republike uskracivao srpskoj manjini status "konstitutivnog
naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.
1993. maja, lideri bosanskih Srba prezrivo i konacno
odbacuju napore (i Miloseviceve) da se prihvati Vens-Ovenov plan.
Beograd pojacava pritisak, pokusavajuci da slomi rukovodstvo bosanskih
Srba.
1993. ljeto-jesen, ljeto 1993, krajem septembra na Jadranu
na nosacu aviona "Invisible" britanske mornarice. Medjunarodna
Zajednica je ubila ideju o visenacionalnoj Bosni, nakon propasti
Vens-Ovenovog plana, posrednistvom Lorda Ovena i Torvalda Stoltenberga,
nudeci podjelu (plan je dao 53 odsto bosanske (povezane) teritorije
Srbima, 17 odsto Hrvatima, podijeljene na dva dijela, a muslimanima je
ostavio preostalih 30 odsto - Kao piznanje i prava nagrada agresoru od
Medjunarodne Zajednice). Ova podjela, dace kao, Bosnjacima (vec jednom
priznatu) ponovno, bosansku drzavu. Ovog puta nesto drugaciju.
Izetbegovic je, odbacio plan sacinjen na brodu "Invincible". Obodren
medjunarodnim naporima da i on bude uveden u igru, Fikret Abdic
proglasio je sopstvenu drzavu, Autonomnu Pokrajinu Zapadnu Bosnu, i
izbacen je iz Predsjednistva bosanske vlade. Pojavila se jos jedna
linija fronta i izbio je rat izmedju Bosnjaka u bihackoj enklavi.
1993. 14. septembra, Sporazum o stvaranju
hrvatsko-muslimanske federacije u Bosni, a zatim konfederacije sa
Hrvatskom nije se ostvario. Tokom cijelog ovog perioda, dok su nastojali
da postignu sporazum, doslo bi do nekog novog zvjerstva - HVO ili njene
odmetnute frakcije izmasakrirale bi muslimane u nekom bosanskom selu.
Prvi korak je bio da se hrvatska vlada otarasi Mate Bobana i njegovih
saveznika.
1994. februara, Oven-Stoltenbergov plan, prepakovan u vidu
Akcionog plana EU, je propao. Do tada je muslimanima ´dato´ skoro 33,6
odsto Bosne. Sve sto je bilo potrebno, bio je jos jedan procenat
teritorije u zapadnoj i istocnoj Bosni.
1994. 3. februara, ultimatum, ovoga puta od Ujedinjenih
nacija, imao je za cilj da Hrvatsku ucini poslusnom. Savjet bezbjednosti
je postavio Hrvatskoj rok od dvije nedelje da izvuce trupe svoje
regularne armije iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je
zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama UN ili u svjetskoj
izolaciji.
1994. 5. februara u 12.37 casova, u subotu - Markale.
Sarajevo. Niko nije ni pomisljao da bi jedna jedina minobacacka granata
mogla da odnese toliko zivota u jednom trenu. Pretvorila je uzurbanu
gradsku pijacu u sjenci katolicke katedrale u Sarajevu u ljudsku
klanicu. Ubila je 69 i ranila vise od 200 ljudi. Niko nikad nije dokazao
ko je otvorio vatru iz minobacaca koji je pogodio pijacu. To sto zdrav
razum nalaze da ce, ako se ispali oko 500 hiljada minobacackih,
artiljerijskih i tenkovskih granata u jedan mali grad za 1335 dana (sto
su bosanski Srbi ucinili) - a mnoge od njih nasumce su zabijane u
civilne dijelove grada - prije ili kasnije jedna sigurno pasti negdje
gdje se okupljaju ljudi, utopilo se u prepirci koja je uslijedila. Dok
je trajao ultimatum NATO-a - nakon granatiranja pijace 5. februara - da
Srbi povuku svoju artiljeriju sa polozaja oko Sarajeva, Sjedinjene
Drzave su nastojale da udruze Bosnjake i Hrvate koji su, u to vrijeme,
bili zakleti neprijatelji.
1994. 16. februara, Redman i Galbrajt su apelovali na
Tudjmana da odustane od ideje o hrvatskoj drzavici u Bosni. Zauzvrat,
SAD su obecale da ce da pomognu (i ubrzaju) ekonomsku, politicku i vojnu
integraciju Hrvatske sa Zapadom. Tokom sljedece godine Tudjman je vrsio
pritisak na svoje namjesnike. Bio je to vrhunac apsurda. Upravo oni
politicari koji su se zalagali za tranziranje Bosne, sada su istupali u
prilog zajednicke drzave sa Bosnjacima.
1994. 2. marta, Uspostavljanje zajednicke federacije
Bosnjaka i Hrvata. Plan uspostave je krenuo vec od januara. Srbi su tada
vec bili zauzeli 70 odsto Bosne, a Bosnjaci i Hrvati su se medjusobno
ubijali. Povucena je crta - SAD nisu bile voljne da salju trupe u Bosnu,
a zemlje NATO-a, koje su imale vojnike na terenu, kolebale su se (u
najboljem slucaju) u pogledu primjene vazdusne sile. Poslije
Vens-Ovenovog plana svaki prijedlog za okoncanje rata predstavljao je
jednostavno zamaskiranu verziju podjele izmedju Srba i Hrvata. Akcija da
se obnovi muslimansko-hrvatski savez i stvori muslimansko-hrvatska
federacija, okoncala je njihovo medjusobno krvoprolice i ojacala
bosansku vladu. Uspostavljanje zajednicke federacije predstavljalo je
impresivan podvig, koju je izveo jedan od najtrapavijih - Sjedinjene
Drzave. Snage bosanske vlade vise ne bi bile zauzete borbama protiv
Hrvata - vec slobodne da se suoce sa svojim srpskim neprijateljima. Ali,
u sljedecih sest mjeseci nije ostvaren nikakav napredak. Borbe izmedju
Hrvata i muslimana samo su se pojacavale i obje strane su se sve vise
ukopavale. Vasington je poceo da vrsi pritisak na Zagreb, da njegove
snage prestanu da se bore protiv muslimana u Bosni. Na nekoliko
sastanaka sa Tudjmanom, Redman i Piter Galbrajt, americki ambasador u
Hrvatskoj, naglasili su da su Amerikanci privrzeni nezavisnosti i
teritorijalnom integritetu Hrvatske. Jasno su stavili do znanja da je
podrska teritorijalnom integritetu jedne drzave univerzalni koncept,
koji se ne moze primjenjivati samo na jednu zemlju bivse Jugoslavije, a
na drugu ne. Ukoliko Hrvatska zeli da prigrabi svoje parce Bosne, onda
moze da zaboravi na podrsku Vasingtona nastojanju Zagreba da uspostavi
svoju nadleznost nad skoro jednom trecinom zemlje pod srpskom kontrolom.
Hrvatska vojska je imala oko 30.000 vojnika u Bosni. Redman je povukao
crtu: ili ce se Zagreb prikloniti, ili ce dozivjeti da bude izolovan
isto kao i Srbija. SAD su naglasile svoju zabrinutost zbog zvjerstava
koja su nad muslimanima cinili bosanski Hrvati koji su uzivali podrsku
Zagreba. Napori SAD da ubijede hrvatsku vladu podrzani su unutar same
Hrvatske, jer je vladala istinska zaprepastenost time, sto se odjednom
smatralo da se Hrvati ponasaju kao i njihovi neprijatelji, Srbi.
1994. 18. marta, smirivanje sukoba i rata Hrvata i Bosnjaka, ugovor u Washingotonu
1994. pocetak aprila, bitka za Gorazde. Britanski general
Rouz je stalno umanjivao tezinu srpskog napada na Gorazde. Ali, pobunili
su se njegovi sopstveni vojni posmatraci UN u Gorazdu, zajedno sa
svojim kolegama iz UNHCR-a. Dana 7. aprila jedan dokument koji je
procurio objelodanio je da su izvjestaji koje su oni slali Rouzovom
stabu bili u ostroj suprotnosti sa Rouzovim prikazom situacije javnosti.
Nacelnik Generalstaba SAD, general Dzon Salikasvili, javno je iskljucio
mogucnost ponavljanja ultimatuma sarajevskog tipa, tvrdeci da se orudje
oko Gorazda ne moze locirati dovoljno precizno da bi vazdusni udari
bili svrsishodni. General Mladic se ponasao kao da je ovo bilo zeleno
svjetlo na koje je cekao. Tokom desetodnevnog srpskog napada poginulo je
67 ljudi, a 325 ranjeno, vecina od njih civili. Rouz je do te mjere bio
nezabrinut za posljedice napada na Gorazde da se, 10. aprila, zaputio u
Brisel da se obrati sastanku NATO-a. "Kada sam u Splitu cuo da je u
stvari lansiran napad tenkovima iz tri razlicita pravca na gorazdanski
dzep, naravno, odmah sam odletio nazad."
1994. 10. aprila, Prvi kopneni napad NATO-a, za 47 godina
postojanja ove organizacije. Rouz je upozorio Mladica, telefonom i
faksom, da prekine napade na Gorazde, jer ce u protivnom uslijediti
akcija NATO-a. Napadi su nastavljeni. Nakon sto je zatrazio i dobio
odobrenje od specijalnog izaslanika Generalnog sekretara UN Jasusija
Akasija, Rouz je izasao na balkon kancelarije na prvom spratu Kluba
poslanika u Sarajevu i, kroz jedan otvoren prozor iznad kabine za vezu
koja se nalazila sprat nize, izdao naredjenje koje je dovelo do prvog
kopnenog napada NATO-a za 47 godina postojanja ove organizacije. U 16.22
h po Grinicu, dva bombardera F-16 vazduhoplovnih snaga Sjedinjenih
Drzava bacila su tri bombe na jedan bunker komande srpske artiljerije.
Napadi su se nastavili kao da se nista nije desilo. Sljedeceg dana, Rouz
je naredio drugi talas vazdusnih udara. U 12.24 h po Grinicu, u
ponedeljak 11. aprila, dva bombardera Hornet F/A- 18 pomorsko-desantnih
snaga SAD ispustila su jos tri bombe na grupu tenkova i oklopnih
transportera koji su otvarali direktnu vatru na Gorazde. Unistena su tri
oklopna transportera i jedan kamion. Oba vazdusna udara usmjeravala su
sa zemlje osmorica britanskih isturenih oficira za navodjenje avijacije
koje je Rouz poslao u Gorazde pod maskom vojnih posmatraca Ujedinjenih
nacija. Oni su, u stvari, svi bili pripadnici britanske specijalne
vazduhoplovne sluzbe (SAS).
1994. juni-avgust, Situacija nakon krize u Gorazdu
razvijala se tako da je medjunarodni mirovni proces ozivljen tek poslije
vise od godinu dana, javivsi se u drukcijem obliku nazvanom Kontakt
grupa. Kontakt grupa podsjecala je na politiku velikih sila 19. vijeka.
Ovih pet zemalja su se okupile da diktiraju buducnost bivse Jugoslavije -
izgleda vjerujuci da je ova ratom razdirana drzava daleko od njihovih
granica i ne trudeci se uopste da sakriju svoju zelju da problem
jednostavno - nestane. Ejup Ganic, clan bosanske vlade, bio je
iznenadjen njihovim nepoznavanjem prilika u regionu. Neki od njih su
pokusavali da pronadju Banja Luku u Rumuniji. Poceli su od nule i nisu
znali nista. Nisu znali gdje ko zivi... Srbi bi morali da predaju nesto
oko trecine od 70 odsto teritorije trenutno pod njihovom kontrolom.
Postojanje muslimansko-hrvatske federacije omogucilo je da Sarajevo
bolje prodje. U planu su predvidjeni veci potezi neprekinute teritorije
pod kontrolom Federacije. Mape su zavrsene do kraja juna. Tridesetog
juna, ruski izaslanik, Aleksej Nikiforov, donio je mape u Beograd. U
Zenevi je Kontakt grupa iznijela mape na vidjelo i dala zaracenim
stranama 15 dana da ih "uzmu ili ostave". Kada je vidio predlog,
Karadzic je, sa osmjehom od uva do uva, odjezdio do lorda Ovena. "Mislio
sam da ce mape predstavljati problem. Ali, problema nema. Ni jedan
jedini Srbin nece ovo prihvatiti." Bosanski premijer, Haris Silajdzic,
kritikovao je mape zato sto konsoliduju srpska vojna osvajanja.
"Nagradili su genocid i etnicko ciscenje... rjesenje, narocito u
istocnoj Bosni, ima ozbiljnih nedostataka, a neka podrucja genocida kao
sto je Prijedor bice pod kontrolom onih koji su pocinili te zlocine",
rekao je govoreci o gradovima koji su prije rata uglavnom bili
nastanjeni muslimanima, ali su sada bili pod kontrolom Srba, posto su
stanovnici citavih mjesta otjerani.
1995. Bosnjaci su iskoristili cetvoromjesecni prekid vatre
od Nove 1995. godine da pribave jednu ogranicenu kolicinu oruzja.
Hrvatska, a samim tim i bosanski Hrvati, pustili su oruzje da prodje.
1995. 1. marta, Naser Oric (dvadesetdevetogodisnji Bosnjak
i bivsi Milosevicev tjelohranitelj), je od svog komandanta iz Tuzle
primio poruku kojom mu naredjuje da odmah napusti enklavu i da na
udaljenom snjeznom vrhu saceka helikopter koji ce ga prevesti do staba.
Naser Oric je cekao vise od mjesec dana. Nije znao kako da protumaci ovo
naredjenje armije. Do kraja aprila, on i jos sedamnaest visih oficira
bili su evakuisani iz Srebrenice, navodno zbog dopunske obuke. Ali, to
je bilo varka. Oricu i njegovim oficirima - izuzev njegovog zamjenika
Ramiza Becirevica - zabranjeno je da se ikada vrate u Srebrenicu.
Poslije toga, Oric je Becirevica vidio tek poslije pada enklave, kada se
predvodeci vise stotina vojnika iz Tuzle probijao kroz srpske linije u
susret hiljadama onih koji su uspjeli da pobjegnu iz Srebrenice.
Pocetkom aprila, Srbi su poceli da se koncentrisu oko Srebrenice.
1995. 6. jula, Srpske snage zapocele su ozbiljno
bombardovanje Srebrenice. Srpska ofanziva je krenula. Sama Srebrenica,
grad koji je prije rata imao 8.000 stanovnika, postala je utociste
40.000 ljudi koji su pobjegli pred srpskom armijom iz drugih dijelova
istocne Bosne. Poslije tri godine provedene u klopci pod srpskom
opsadom, prezivljavajuci samo od oskudne pomoci Ujedinjenih nacija,
mnogi su jedva cekali da napuste Srebrenicu. Bez komandanata - rastrzani
haosom koji je zavladao medju uspanicenim stanovnistvom - slabije
naoruzani muslimanski vojnici nisu mogli da organizuju odbranu. To nisu
mogli ni holandski vojnici iz sastava mirovnih snaga UN, koji su tu bili
stancionirani. Avioni NATO-a nadlijetali su nisko iznad brda obraslih
gustom sumom. U roku od dva dana, Srbi su osvojili tri osmatracka mjesta
i uzeli trideset Holandjana za taoce.
1995. 9. jula, u Hagu holandski ministar odbrane Joris
Vorghove jasno je opisao situaciju u kojoj su se nasle njegove trupe
"opkoljene, brojno slabije i u strahu od daljih akcija" bosanskih Srba.
Nevjerovatno, ali on jos uvijek nije vjerovao da ce Srbi pokusati da
zauzmu grad. Medjutim, tog istog dana, Srbi su dali svoj prvi ultimatum -
Ujedinjene nacije i muslimani moraju da evakuisu enklavu u roku od 48
sati. Ujedinjene nacije su odgovorile tako, sto su naredile Holandjanima
da se postave u takozvanu blokirajucu poziciju, trideset vojnika koji
formiraju tanku plavu liniju sa oklopnim transporterima i
protivtenkovskim raketama pokusava da zaustavi hiljade srpskih vojnika
koji nastupaju sa juzne periferije grada.
1995. 11. jula, Potpukovnik Ton Karemans, holandski
komandant u Srebrenici, zatrazio je da se izvrse snazni vazdusni napadi.
Njegov zamjenik je tada rekao rukovodstvu Srebrenice da bi njihove
snage trebalo da se uzdrze od kontraofanzive. Ilijaz Pilav,
tridesetjednogodisnji hirurg, shvatio je da ce svi koji se nadju u tim
zonama ili u njihovoj blizini poginuti. "Receno nam je da ocekujemo
vazdusne napade NATO-a svakog trenutka. On (Karemans) oznacio je na mapi
zone koje ce biti mete napada. Mislim da ih je on zvao 'zone smrti'",
rekao je Pilav, cije mrsavo lice i napacene oci govore o tegobama koje
je pretrpio tih godina, kao glavni hirurg u svom rodnom gradu.
1995. 15. jula, Srebrenica - od UN zasticena zona je pala
pod naletom divljih hordi razularene srpske vojske, gdje se pred ocima
cijele Medjunarodne Zajednice zavrsava krvava drama i egzodus nad
stanovnistvom enklave. Nastaju nevidjena klanja, ubijanja, deportacije,
egzekucije i strijeljanja nad nevinim Bosnjackim stanovnistvom. Svega
muskog, sto je izmedju 15 i 60 godina. Pad Srebrenice bio je najcrnji
trenutak medjunarodnog angazovanja u Bosni. UNPROFOR nije preduzeo nista
da sprijeci ubijanje preko 8.000 muslimana. Neki su ubijeni posto su se
predali vjerujuci da ce ih UN zastititi, drugi su uhvaceni dok su
pokusavali da prebjegnu na teritoriju pod kontrolom bosanske vlade, dok
su neki izvrsili samoubistvo, nemogavsi da izdrze agoniju puta u
sigurnost.
1995. 1-3. avgusta, nesupjeli pregovori u Zenevi.
1995. 5. avgusta, Hrvatska zapocinje operaciju "Oluja"
koju zavrsava za 84 sata. (Od ukupno 600.000 Srba koliko ih je zivjelo u
Hrvatskoj 1991.godine, na kraju, ostalo je nesto vise od 100.000).
1995. 6. avgusta, hrvatske i bosanske snage su se susrele na granici - na rijeci Korani.
1995. 31. avgusta, borbeni avioni NATO-a su nalijecuci u
talasima unistavali srpske ciljeve sirom Bosne. Napadi NATO-a su trajali
tri dana. Ali, general Mladic je u Bosni uporno odbijao da povuce svoje
tesko naoruzanje iz okoline Sarajeva, tvrdeci da ce tako njegove trupe,
kao i 1994. godine, biti izlozene brojnoj nadmoci pjesadije bosanske
armije. NATO je nastavio bombardovanje. U toku dvonedeljne kampanje,
avioni NATO-a su imali 3.400 borbenih letova, ukljucujuci i 750 napada
na 56 ciljeva na zemlji. Unistena su skladista municije, protivavionske
baterije, radarske instalacije, postrojenja za komunikaciju, stovarista,
artiljerijske jedinice, komandni bunkeri i mostovi. Usred ovog napada,
nastavljeni su pregovori u Zenevi. Nikola Koljevic i Aleksa Buha su, kao
predstavnici bosanskih Srba, ukljuceni u jugoslovensku delegaciju. Sve
strane su se saglasile da prihvate mapu Kontakt grupe iz 1994. (koju su
bosanski Srbi do tada uporno odbacivali) kao osnovu za buduce pregovore.
1995. 13. septembra, americki tim je otisao u Dobanovce,
vojni kompleks van Beograda. Milosevic je zatrazio od Holbruka da
bombardovanje prestane. Holbruk je zahtjevao da bosanski Srbi povuku
svoje tesko oruzje sa brda oko Sarajeva. Mladic je tvrdio: "To je jedna
besmislica. Rat jos nije gotov, a oni hoce da povucemo tesko oruzje
kojim branimo narod." Karadzic je galamio na slican nacin i govorio,
"Izgubicemo Sarajevo, a 150.000 Srba bice bespomocno pred divljim
hordama muslimana." Srbi su povukli teske topove iz Sarajeva. Narednog
dana Amerikanci su naredili prestanak vazdusnih napada. Poslije tri
godine i cetiri mjeseca Srbi su prestali da granatiraju bosansku
prijestolnicu. Trebalo je da razgovori budu nastavljeni 14. septembra,
ali su odlozeni. Zasjenili su ih dogadjaji na bojistu.
1995. Velikosrpska blokada Bihaca, hrvatska i bosanska armija biljeze krupne i brze pobjede u sjeverozapadnoj Bosni.
1995. avgusta mjeseca, nakon "Oluje", Hrvatska Vojska
prelazi granicu BiH i zapocinju zajednicku operaciju "Maestral" u kojoj
su osvojena podrucja Drvara, Kljuca, Sipova, Mrkonjic-grada i konacno
13. septembra Hrvati su osvojili Jajce, dok je Armija BiH zauzela Sanski
Most. 15. septembra bosanska armija zauzima Donji Vakuf. Vojska
Bosanskih Srba bila je u rasulu. Veliki dijelovi teritorije koja je od
1992. godine smatrana nepobjedivom, poceli su da padaju pred
nesavladivom silom kombinovanog hrvatsko-bosanskog nastupanja. U
Sarajevu se s uzbudjenjem govorilo o mogucnosti pada Banja Luke (drugog
po velicini grada u Bosni) sto bi predstavljalo definitivan kraj.
Daljnje napredovanje prema Banja Luci je zaustavljeno odlukom Vijeca
sigurnosti i pristupilo se pripremama za sastavljanje Daytonskog
sporazuma, koje se oteglo do potpisa tog sporazuma u Parizu 14. decembra
1995.
1995. Nakon velikih uspjeha od strane Bosnjacke vojske,
vracanje okupiranog teritorija od strane Srba i Hrvata u sastav maticne,
medjunarodno priznate drzave BiH - se ultimativno zaustavlja. (SAD su
na celu svojih evropskih saveznika primorale Srbe, Hrvate i Bosnjake da
potpisu sporazum ). Dejtonski sporazum se potpisuje, Bosna dobija dva
entiteta. Agresija se nagradjuje - Republikom Srpskom, Herceg-Bosnom,
egzodusom i raseljavanjem Bosanskog stanovnistva (preko 1,5 miliona
raseljenih, od kojih najvise Bosnjaka), nekaznjavanjem i nevracanjem
izbjeglih i prognanih.
1995. 21. Novembra, u Daytonu, SAD, potpisan mir u BiH
koji su parafirali Alija Izetbegovic, Franjo Tudjman i Slobodan
Milosevic, danas lice kome se sudi u Haagu za zlocine, a kao svjedoci su
se potpisali predstavnici SAD, UN, Rusije te zemlje kontaktne skupine
(Francuska, Njemacka, Velika Britanija). Dakle, Dejtonski sporazum,
dejtonska Bosna i dejtonski ustav nakon tri sedmice teskih pregovora
postaju stvarnost BiH. U casu nastajanja sporazuma, ova je zemlja
biljezila 250.000 mrtvih, milion i po izbjeglih i raseljenih, te potpuno
razrusene gradove, spaljena sela i unistenu privredu. U Daytonu je BiH
definisana kao skup dvaju entiteta, od kojih onaj za dva procenta veci -
Federacija, dobija kantonalno uredjenje, utanaceno jos u Washingtonu
1994. Iako je od samog starta bilo veoma mnogo skeptika i puno
argumentiranih primjedbi, drzava kakvu ni teorija ni praksa do toga casa
nije poznavala, pocinje da dobija svoje obrise. Istina, najvise
zahvaljujuci prisustvu medjunarodnih faktora na ovom prostoru, medju
kojima su danas sve glasniji oni, sto priznaju da Dayton ipak mora imati
i alternativu.
1995. 14. Decembra, u Parizu, u Elizejskoj palaci, su
predstavnici Hrvata, Srba i Bosnjaka-muslimana (Tudjman, Milosevic,
Izetbegovic) potpisali Opci okvirni sporazum o BiH koji je bio
pripremljen i parafiran u Daytonu 21. novembra 1995.
1996. 4. Januara, u Sarajevu su se sastali predsjednik
Republike Hrvatske F. Tudjman i predsjednik BiH A. Izetbegovic,
posjetili sjednicu Zajednickog vijeca za saradnju Hrvatske i BiH i
dogovorili daljnje korake za saradnju i jacanje Federacije BiH
1996. 13. Januara, BiH i Hrvatsku posjetio je americki predsjednik B. Clinton
1996. 11. Maja, u Zagrebu je potpisan sporazum izmedju
Republike Hrvatske i BiH o otvaranju luke Ploce i slobodnom prolazu kroz
Neum, sto je dio dogovora koje je postignut u Washingtonu i Daytonu
1996. 14. Avgusta, predsjednici Hrvatske i BiH, F. Tudjman
i A. Izetbegovic potpisali su u Zenevi Zajednicku izjavu kojom
prihvacaju provodjenje Washingtonskih i Daytonskih sporazuma
1996. 23. Avgusta, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija su
se medjusobno priznale. To je u Beogradu potpisao hrvatski ministar
vanjskih poslova Mate Granic
1996. 9. Septembra, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija uspostavile su diplomatske odnose
1997. 28. Februara, Prizivni sud u Parizu potvrdio je
zakljucak tzv. Badinterovog povjerenistva da SR Jugoslavija, odnosno
Srbija i Crna Gora, nisu jednini nasljednici bivse, druge Jugoslavije,
nego da su to takodjer i Hrvatska, BiH i Makedonija
1997. 6. Avgusta, u Splitu je odrzan sastanak predstavnika
Republike Hrvatske, BiH i Federacije BiH (F. Tudjman, A. Izetbegovic i
V. Soljc) gdje je razmotreno provodjenje Washingtonskih i Daytonskih
dogovora, razvijanje daljnje saradnje i poboljsanje medjusobnih odnosa
1997. 21. Oktobra, Hrvatska je najavila da ce uskoro izaci
s razradjenim prijedlogom o Posebnim odnosima s BiH, a nesto prije (8.
oktobra) je odbila bosnjacki prijedlog da se luka Ploce iznajmi BiH na
99 godina i postane Hong-Kong BiH
1998. 22. Novembra u Zagrebu izmedju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine potpisan Sporazum o posebnim odnosima.
|
